ORIS: U čitavom nizu vaših projekata, počevši od natječaja za zgradu berlinskog parlamenta, naselja u Den Boschu, zgrade Vlade Republike Hrvatske pa do vrtića u Zagrebu i bolnice u Novoj Bili, prisutan je srodan strukturalni i metodološki pristup. Može se reći da ti projekti predstavljaju relevantan odgovor na izazov ekološke proble­matike, zapravo relevantniji nego što su to kuće s verandama, kuće u drvu itd. Služite se mimikrijom pejsaža kako biste ono što se građenjem oduzima tlu ponovo vratili okolišu u nekoj drugoj, ali odgovarajućoj formi... 

Radonić: Arhitekti se s vremenom profili­ra­ju, unatoč nastojanju da se to ne dogodi. Tako smo i mi usvojili nekoliko svjeto­nazora, od kojih su dva prepo­znatljiva. Smatramo da bi drvosječe trebali i pošumljavati, ribari poribljavati, pa bi se i arhitekti trebali ponašati shodno tome. Mario Botta je rekao da je svaki četvorni metar koji projektiramo četvorni metar ovog planeta. U tome se s njim potpuno slažem i mi uvijek polazimo od te pretpo­stavke. Druga značajka je težnja low-techu. Ako možemo birati, uvijek ćemo mu naginjati.

Rako: Naš kredo nije raditi “ekološku arhitekturu” već svaki projekt početi od nule, ab ovo. Nekoliko nam se puta dogodilo da se zeleni krov činio najboljim odgovorom. I sami smo zaključili da nam je usklađenost s prirodom postala zaštitni znak pa smo je ponekad čak namjerno izbjegavali. No nismo odabrali takav pristup samo zato što smo to htjeli. Primjerice, Den Bosch je bio zadatak koji se zvao Stanovanje u parku, zgrada parlamenta u Berlinu od 300.000 četvo­r­nih metara gradila se u parku. Kad bismo projektirali zgradu na Zri­njevcu, najvjerojatnije bismo učinili isto.